Nazad na sadržaj
„koncentrisane na pacijenta” i „koncentrisane na analitičara”. Čitav opseg savremenog klajnijanskog razvoja, u teoriji i praksi, ostaje podstaknut doprinosima dečje analize i dečje psihoterapije, naročito sa ne-neurotičnim strukturama. Savremeni razvoji u nezavisnoj psihoanalizi objektnih odnosa ukorenjeni su u alternativnom nizu teorijskih i kliničkih preokupacija: ljudska interakcija, afekt, okruženje, trauma i privrženost. Savremeni trendovi u ovoj perspektivi, ili skupu perspektiva, odražavaju istorijsko redefinisanje klasičnog frojdijanskog modela uma, u smislu široke konceptualizacije nagona (naročito uključujući nagon života ili nemilosrdnu ljubav), a ne samo apetitivnih nagona i klimaktičkih zadovoljstava. Stoga, nezavisni analitičari na spoljašnju realnost i dalje gledaju kao na glavni izvor objekata koji postaju internalizovani, sa propratnim tehničkim naglaskom, u analitičkom susretu, na afektivni odgovor analitičara na svesne i nesvesne komunikacije pacijenta. Savremena generacija psihoanalitičara u nezavisnoj tradiciji zaokupljena je istraživanjima poimanja iz ugla objektnih odnosa na primer, temporalnosti, načina inkorporisanja i vrsta „invazivnog objekta”, vrsta praznog bola, prirode iluzije, značenja psihičkog doma, aspekata slušanja u transferu – kontratransferu, dokolice, rada negativnog i psihoanalize nade. Slično, u Latinskoj Americi, naročito u Argentini, gde je rana genealogija objektnih odnosa nastala iz psihoanalize dečje igre Melanije Klajn, regionalne razrade teorija objektnih odnosa ukorenjene su u klajnijanskoj teoriji i njenim razvojima uglavnom kod Biona, Melcera i Vinikota. U ovom kontekstu, Pišon-Rivije, „psihosocijalno lice” argentinske psihoanalize, pokrenuo je jedan važan trend karakterističan za region, sa svojom idejom da bi socijalna psihologija trebalo da se posmatra kao psihoanalitika, dok bi sama psihoanaliza trebalo da se shvata kao socijalna psihologija. Ova ideja, koju su sledili mnogi njegovi učenici, omogućila je brojne originalne teorijske formulacije različite vrste objekata: dobrog, mrtvog, polumrtvog, poluživog, koji uznemirava, fobičnog, i uticaje senki tih objekata naročito kod tuge i melanholije. Pored toga, klinička istraživanja ranih transfera, modaliteta objektnih odnosa u psihoanalitičkom procesu, analitičke situacije kao dinamskog polja, otkrivanje povezanosti preko objekata do veza i „ lo vincular ”, prkose kliničkim granicama savremene teorije objektnih odnosa. Ovi, zajedno sa važnim teorijskim i kliničkim istraživanjima „ženstvenog” i hipohondrije, i istraživanjem intersubjektivne dimenizije objektnih odnosa, posebno u pogledu traumatizovanih pacijenata, predstavljaju glavne doprinose i trendove u Latinskoj Americi, teorijama objektnih odnosa i povezanoj kliničkoj praksi. Savremeni trendovi u severnoameričkoj psihoanalitičkoj kulturi, u pogledu teorija objektnih odnosa, uključuju raznolike integrativne konceptualizacije intrapsihičkog objekta i self reprezentacija, za koje se danas smatra da se dinamički razvijaju zajedno sa nagonom, afektom, memorijom i kognitivnim procesima. Interakcija nagona, afekta, internalizovanih objektnih odnosa i spoljašnjih objektnih odnosa u razvoju psihičke strukture smatra se najvažnijom za razvojni kontinuitet i transformacije u raznim psihoanalitičkim perspektivama. Osvrćući se na istorijske podele između objektnih odnosa i teorije nagona, neki autori ukazuju na „lažnu
498
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online