Nazad na sadržaj
od tada se odnosi na stranu analitičkog odnosa prožetog reminiscencijama koje izmiču govoru i subjektivnosti, ali se prevode u čin. Otuda glavno mesto, još od slučaja Dore, Frojd daje tumačenju transfera, utoliko što rasvetljavanje ovog načina halucinatornog ispunjenja može omogućiti pristup najneprozirnijem delu libidinalnog aparata. (Frojd, 1905). U svom postskriptumu za taj slučaj, Frojd krivi sebe zato što nije prepoznao i interpretirao Dorin transfer prema ocu na njega, kao uzrok njenog neočekivanog bega sa lečenja. Kasnije je mogao reći da je njen transfer poslužio kao otpor analizi. Takođe je podvukao ulogu homoerotskog transfera, tj. presudnog mesta „druge” žene. II A. Frojdov dalji razvoj koncepta U skladu sa razvojem analitičke prakse, definicija postaje sve složenija. Prvi prelazak sa množine na jedninu u Frojdovim spisima ukazuje na sveprisutnost fenomena i on se pomno prati (Frojd, 1909, 1912, 1914, 1915, 1917a) i kombinuje sa još jednim prodorom: ako transferi više nisu „ kopije”, oni postaju „prototipovi“ odnosa prema infantilnim figurama, a pacijent na taj način ponovo proživljava sa analitičarem konfliktne impulse koji su nasledili veze sa imagom (slikama) roditelja. Takve slike su voljene ili omražene, objekat ispoljavanja nežnosti i/ili neprijateljstva, u pozitivnom ili negativnom transferu, i predstavljaju se u „novostvorenoj i transformisanoj neurozi” (Frojd, 1917a, str. 444) u čiji centar pacijent postavlja analitičara i koji sam postaje prostor interpretacije (Frojd, 1912). Dok je u delu „Čovek pacov” Frojd (1909) već pomenuo da i pozitivna i negativna osećanja mogu biti deo transfera, u „Dinamici transfera” (Frojd, 1912) on predstavlja prvi sastavljeni i jasno formulisani prikaz teorijske strane fenomena u okviru (Prve) topografske teorije. U njemu je Frojd izneo sledeće: 1. Transfer proizilazi iz dela libidinalnog impulsa koji je ostao neizražen i/ili nesvestan. 2. Transfer je sveprisutan i javlja se ne samo u toku psihoanalize, već i van nje. Razlika je u tome što je u psihoanalizi to predmet proučavanja. 3. Transfer je „najjače oružje otpora” (ibid., str. 104). 4. Transfer može biti pozitivan ili negativan. 5. „Pozitivni transfer” može se podeliti na afektivni tip, koji je „neprikosnoveni saveznik” lečenja, i erotski tip kome je potrebna interpretativna rezolucija. 6. Prevladavanje negativnog transfera predstavlja izazov za uspešan ishod analize. 7. Pacijent stiče uvid u to kako se, na transferu zasnovane želje, uklapaju u „vezu lečenja i njegove životne istorije” (ibid., str. 108), što ga oslobađa tendencije da ponovo stvara takve situacije. To je neophodno za rastvaranje ranih fiksacija, jer „nemoguće je bilo koga uništiti kada je odsutan ili lično” (ibid, str. 108). Ovde se podrazumeva prelazak transfernog otpora na transfernu interpretaciju kao centralni elemenat tehnike. Postao je eksplicitan sa konceptom „transferne neuroze”, čija se tehnička razrada pojavila u radu „Sećanja, ponavljanja prorada” (Frojd, 1914). Ovaj rad je značajan i zbog toga što ne samo da pominje „ponavljanje umesto pamćenja”, kao potencijalni resurs za pristup dečjoj istoriji, već i zbog toga što prvi put na vidnom mestu pominje transfernu „prinudu za ponavljanje”, koja se teoretski dalje razvijala u radu „Izvan
524
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online