Nazad na sadržaj
Edip i Hamlet pružaju primer dva aspekta prisutna u transferu: aspekt Hamleta – zločinačkog paricidnog impulsa koji se kao rezultat potiskivanja pretvara u samoprekor i aspekt Edipa – neizbežnosti smrtonosne sudbine koja pokušava da izvrši incest i paricid. Hamletova tragedija omogućava Frojdu da uspostavi odnos prema potisnutom aspektu Edipovog kompleksa, dok se Sofoklova tragedija odnosi na još jedan element, na ono što je razrešeno, zakopano ( Untergang ), ali je prikazano na način na koji se događaji razvijaju za tragičnog Edipa. Oba aspekta doživljavaju se kroz transfer sa ličnošću analitičara, kroz simptome, snove i ’stvarne’ manifestacije na sceni transfera. Tipični snovi o smrti voljenih osoba i snovi o teskobama, gde je cenzura nadjačana, predstavljaju paradigmatične primere prisustva tragedije. Noćne more naročito ukazuju na to da mehanizmi snova nisu uspeli u funkciji očuvanja sna i da su tragični sadržaji provalili u svest i prekinuli san. Na sceni transfera, otpor koristi prednost tragičnog sadržaja da prekine analitički zadatak. Frojd smatra da su stvarna osećanja posledica tragičnih sadržaja koji upadaju u svest i, prema tome, kada naiđemo na incestuoznog ubicu kojeg svi nosimo duboko u sebi, obično se pojavljuju osećaji užasa i samokažnjavanja. Kao posledica toga, tokom analitičkog tretmana, u okviru transfera, suočićemo se sa sadržajima koji potiču iz konflikta želje i zabrane, kao i sa stvarnim manifestacijama koje potiču od onoga što je razrešeno. Do trenutka kada se završi faza Edipovog kompleksa, deo se potiskuje, a deo postaje zatrpan. Međutim, kod neurotičnih pacijenata, nijedan od ovih procesa nije bio potpuno uspešan: obično se pojavljuju simptomi i druge pojave gde se manifestuju zakopani aspekti (to jest, incestuozni i paricidni nagoni). Što je stanje ozbiljnije, veće prisustvo obično imaju rastvoreni elementi. To su dva aspekta transfera: potisnuti, sa simptomima tipičnim za transfernu neurozu, i onaj tragični, zauzvrat izazvan prinudom da se ponovi. U srži kompleksa koji je svaki pojedinac iskusio sa svojom kvotom ljubavi i mržnje, ali ograničen uspostavljanjem zabrana, može se naći tragedija čija je matrica deo čovekove suštine i oživljava je svako dete u njegovom periodu svemoći. Frojd uspostavlja vezu između Edipove tragedije i Hamletove drame i postavlja osnovu teorije koja bi se usredsredila na prisilu ponavljanja, koju će uskoro imenovati kao otpor Ida, koji vlada nagonom smrti, što je koncept čije uključivanje podrazumeva važan preokret u teoriji. Ova prinuda na pražnjenje – destruktivni nagon – ostaje latentna tokom lečenja i zatim zauzima transfernu scenu sa maksimalnim otporom. Analitičar opaža aktivni otpor nesvesnog Ega protiv
527
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online