Nazad na sadržaj
V. FRANCUSKI DOPRINOS
V.A. Žak Lakan Lakan postavlja transfer kao jedan od četiri osnovna koncepta psihoanalize, zajedno sa nagonom, nesvesnim i ponavljanjem. Njegov pristup transferu zasnovan je na frojdijanskoj ideji da veza sa analitičarom obezbeđuje ponavljanje iskustva koje potiče iz prošlosti, reaktualizaciju značajnih figura u kojima su se možda oblikovali zahtevi iz detinjstva za ljubavlju. Ali čak i pre uključivanja ovih određenih oblika, transfer se pokazuje u samom procesu zahteva za analizom, utoliko što se subjekt obraća nekome za koga se pretpostavlja da poseduje znanje. Figura analitičara za koga subjekt pretpostavlja da zna je ključna kada se uzima u obzir tok lečenja prema Lakanu: tokom svoje analize analizand mora posebno da iskusi iluziju u kojoj se nalazi, pretpostavljajući da analitičar ima odgovor koji očekuje kao pacijent, s obzirom na njegov zahtev i njegovo postajanje, uopštenije. Prema Lakanovom mišljenju, svaki zahtev je u osnovi usmeren na ono što je nepovratno izgubljeno u govoru. Ova dimenzija iskustva transfera je za Lakana najpresudnija; ona čuva analitičara, dakle predstavnika lika Drugog, da se bavi kontratransferom: najortodoksniji lakanijanci smatraju da je isključivo vredna ona pažnja koja se poklanja pacijentovom jezičkom diskursu, dok se pažnja posvećena mentalnim procesima analitičara smatra ometanjem u procesu slušanja. Kraj tretmana, zamišljen kao iskorenjivanje transfera, poklapa se sa trenutkom kada analizand može da odstupi od ove iluzije i rastereti analitičara pozicije subjekta koji bi trebalo da zna. U svom radu iz 1951. (1966/2007), „Intervencije u transferu”, Lakan detaljno opisuje svoju teoriju transfera, u smislu njenih imaginarnih i simboličkih aspekata, posebno se osvrćući na Frojdovu studiju slučaja Dore (1905). Zamišljeni transfer za Lakana uključuje ekstremna osećanja ljubavi i mržnje koja se javljaju u lečenju i koja mogu delovati kao otpor, posebno kao narcisistička prepreka između pacijenta i analitičara. Konkretno, zamišljeni transfer kristališe se kao otpor kada postane otpor analitičara. „Uhvaćen u imaginarnoj drami pacijenta”, tvrdio je Lakan, analitičar postaje gluv za mnogo simboličnije aspekte transfera koji omogućavaju odvijanje analize, iznoseći na površinu nesvesni materijal, produbljujući tretman. U Dorinom slučaju, Lakan ukazuje na stagnaciju u lečenju zbog Frojdovog insistiranja na Dorinoj ljubavi prema Gospodinu K., odnosno zbog otpora koji se često javljao kod Frojdovih pacijentkinja u njegovom ranom periodu. Zbog toga Frojd ne uspeva da čuje u Dorinim snovima i u raspletu njene priče njenu kompleksnost i erotska osećanja prema Gospođi K. koja bi dovela analizu do sledećeg zaokreta, onog što Lakan naziva Dorinim centralnim pitanjem u vezi sa zagonetkom ženstvenosti i njene sopstvene želje (za razliku od njene prethodne opsesivne brige o željama drugih – njenog oca, Gospodina K.). Lakan uzima Frojdovu koncepciju transfera kao otpor i čini analitičara odgovornim za to: „Postoji samo jedan otpor, otpor analitičara.” (1978/1988, str. 228). Lakanovo isticanje „intersubjektivne
537
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online