Nazad na sadržaj
dijalektike” simboličkog carstva trećeg, Drugog ’u’ transferu, blisko je međuljudskim i relacionim poboljšanjima u klasičnoj psihoanalizi. Još jedan važan aspekt Lakanovih razmišljanja o transferu odnosi se na tehniku. Za Lakana ne postoji „meta” pozicija koju analitičar može da zauzme u odnosu na transfer. Kada analizand čuje ono što analitičar kaže, on to čuje ’u’ transferu na analitičara, naime, kroz bilo koji subjektivni položaj koji on ili ona zauzima u odvijanju analize. Ovo dovodi u pitanje mnoge ideje u vezi sa tumačenjem transfera, posebno kada se sagledava sa spoljne tačke gledišta. Takođe, postavlja pitanje o ’rastvaranju’ transfera putem interpretacija. Za Lakana, transfer se dešava kad god se pojavi „subjekt koji treba da zna”, što znači ljubav, mržnju i neznanje koji se razvijaju pred licem onih kojima pripisujemo znanje. Zbog toga se to lako dešava nastavnicima, verskim ličnostima, lekarima i psihoanalitičarima; naime, sa roditeljskim figurama na pozicijama moći. Ono što razlikuje analitičare i što razlikuje interpretaciju od sugestije, jeste to što analitičar pacijentov transfer na njega ne zloupotrebljava. Sam okvir analize omogućava da se ovo pretpostavljeno znanje ne posmatra kao određeno svojstvo pojedinca, već kao znanje ’u’ nesvesnom, u Drugom, koje se može raspakovati, postajući deo evolucije analize. Lakan opisuje ovaj pokret u smislu osećanja koje analizandi imaju o tome da svemoćni analitičar zna nešto o njihovim simptomima, koji omogućavaju da tretman započne i vuku ga dalje. O ovome bismo mogli razmišljati kao o izmišljenim i projektivnim aspektima „benignog pozitivnog transfera” – terapijskog saveza. Neutralnost analitičara pomaže kontejniranje pacijentove anksiozne zabrinutosti zbog želje analitičara, npr. Šta analitičar želi od mene? Da li me analitičar voli?, i tako dalje. Konačno, analiza pretvara ovaj fokus na želje analitičara u pitanja koja se tiču vlastitih želja i maštanja analizanda; rad koji će sadržati niz važnih susreta sa uslovima želje koji su jedinstveni i individualni za svakog pacijenta. Kada pacijent može da pusti analitičara da padne sa posebnog mesta koje je zauzeo u transferu, analiza može da se završi. U suštini, analitičar postaje voljeni i izgubljeni objekat (uzrok želje), omogućavajući pacijentu da se odvoji i individualizuje. Lakanov stav o završetku analize stoga se približava klasičnim pojmovima „identifikacije” sa „analitičkom funkcijom” ili „instrumentom za analizu”, tugovanjem, prorađivanjem i kapacitetom za samoanalizu nakon završetka. V.B. Lakan u SAD Iako ne postoji koherentna grupa lakanijanaca iz SAD, njegov uticaj je posebno prisutan na akademijama gde su neki primetili da je „psihoanalitički pristup” sinonim za primenu lakanovskog mišljenja. Ali postoji i mala i sve uticajnija grupa koja vežba i teoretiše lakanijanske psihoanalitičare. Neki od njih predstavljaju „čistiju” lakanijansku poziciju (npr. Liktenstajn, Fink), dok drugi koji su prošli i „klasičnu” i lakanovsku obuku (npr. Vebster) stupaju u dijalog sa drugim severnoameričkim „školama”. Kako su prevodi Lakanovog rada postali dostupni anglofonskim analitičarima, postalo je očiglednije da podela možda neće biti široka onako kako je često
538
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online