Nazad na sadržaj
samih instinktivnih nagona. Monumentalni tom E. Jakobson „Self i objektni svet” (1964) predstavljao je integraciju teorije objektnih odnosa sa „klasičnom” teorijom nagona. Njena gledišta, kao i Levaldova, imala su snažne implikacije na razumevanje transfera, kako na njegova formativna rana razvojna iskustva i odnose, tako i na njegove implikacije na psihoanalitičku tehniku. Levald, Ego psiholog koji je pisao sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, premostio je ovu podelu (odnos prema transferu pacijenta naspram transfera pacijenta i analitičara), predlažući nešto drugačije spajanje teorije nagona sa teorijom relacionih teorija. Za Levalda je nagonska teorija bila pre „psihološka”, nego „biološka”. Levald, čija je filozofska pozadina uključivala Hajdegera kao učitelja, video je „...neraskidivu vezu između onoga što nazivamo subjektom i objektom” (1970, str. 55). U tome je bio u skladu sa filozofskom postmodernom dekonstrukcijom objektivnosti u nauci, intelektualnim trendom koji je na kraju uticao na celo polje psihoanalize, posebno na relacionu školu (videti dole). Levaldova vizija je bila da „objektni odnosi... (ni)su samo regulativni, već osnovni konstitutivni faktori u formiranju psihičke strukture... Psihoanalitički proces i... rani razvojni procesi, otkrivaju interakcijsko poreklo i prirodu psihičke realnosti...” (1970, str. 67). Pišući o „transfernoj neurozi”, držeći se značaja centralnosti edipalne situacije, proširio je osećaj analitičkog procesa kao kokreirane scene „transfera i kontratransfera” (Levald, 1971). Stoga je pod „transferom” – koji se često naziva posebnom figurom – podrazumevao i mnoge transferno uticajne figure koje su kodirane u detetovom odgajanju, a time i u njegovom/njenom rastućem umu, uključujući detetovo osećanje za uzajamne emocionalne odnose sa negovateljem – koji su se svi internalizovali, da bi se u analizi ponovo eksternalizovali na verbalni i neverbalni način. Napravio je analogiju između analitičke situacije i pojave transfera i kontratransfera i dramske predstave koju postavlja pacijent, gde analitičar kokreira scenario koji je pacijent napisao i gde postepeno, u rastućoj autonomiji, analizand preuzima sopstvenu interpretaciju tog scenarija. (Levald, 1975). VI.B. Uticaj Hajnriha Rakera na dalje širenje koncepta u Severnoj Americi Dok je severnoamerička Ego psihologija dominirala velikim delom psihoanalize u regionu, osnovna istraživanja Argentinca Hajnriha Rakera o kontratransferu naišla su na prijateljski prijem u severnoameričkoj interpersonalnoj školi Harija Staka Salivana. Rakerove najranije objavljene studije (1953, 1957, 1958b) naglasile su ne samo sveprisutnost kontratransfera i njegovu kontinuiranu prirodu već, možda najvažnije, njegove međuljudske ili relacione aspekte. Takođe je dodao suštinske razvojne i genetske (odnosno individualno-istorijske) dimenzije. Za Rakera su transferi i kontratransferi u analitičkoj situaciji bili nužno dijadični, uključujući međusobno prožimajuća osećanja, fantazije, nagone i sećanja pacijenta i analitičara, kao i njihov međusobni uticaj i međusobne interakcije. Uobličio je transfer – kontratransfer u smislu objektnih odnosa,
542
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online