Nazad na sadržaj
posebno u ponavljanju ranih odnosa, i uveo izraze „komplementarno” i „podudarno” da bi opisao njihove tipične obrasce recipročnosti. Rakerov rad i njegovo viđenje transfera/kontratransfera i njihove nerazdvojivosti polako su se probili do severnoameričkog „mejnstrima”, toliko da je teško imati klinički članak za „Journal of the American Psichoanalitic Association” koji nema neki opis transferno/kontratransferne dimenzije u kliničkoj ilustraciji rukopisa. Integracija implikacija transfera/kontratransfera za dve osobe doprinela je stepenu konvergencije gledišta relacione/interpersonalne škole i škole „modernog sukoba” – premda ostaju fundamentalne razlike o kojima će biti reči u nastavku. Pa ipak, decenije 1970-ih, 80-ih i 90-ih su odgovarajuće nazvane „godine kontratransfera” (Džejkobs, 1999, str. 575). Džejkobs je ispravno identifikovao kontratransfer kao koncept „dugo u senci, koji se pojavio kao jedno od pitanja o kojima se danas najaktivnije raspravlja i diskutuje u psihoanalizi”. Danas je teško – iako nije nemoguće – govoriti o transferu bez pozivanja na partnera. Ovo je bila radikalna evolucija, možda promena paradigme. Pogled na transfer kao ponavljanje prošlih odnosa u sadašnjosti i, najvažnije, u analitičkom odnosu, iako modifikovan na razne načine – možda neprepoznatljiv od strane relacione/interpersonalne škole (videti dole) – i dalje je ukorenjen kod analitičara u Severnoj Americi, danas. Kernberg (ovo poglavlje, videti dole) verovatno govori u ime većine severnoameričkih analitičara danas kada kaže da je „analiza transfera glavni izvor specifičnih promena koje donosi psihoanalitički tretman”. Analiza transfera može biti glavna karakteristika koja razlikuje psihoanalizu od ostalih psihoterapija. Predstavljajući dalji razvoj „Ego psihologije” (Hartman, 1939) koja je dominirala područjem Severne Amerike u periodu između, približno, 1940. i 1980. godine, „moderna teorija konflikata” (MCT, takođe ponekad nazivana „teorija konflikata” ili „klasična analiza”) čvrsto se držala stanovišta da kapacitet za transfer ostaje isključivo i jedinstveno u umu analizanda. Ovo gledište je u snažnoj suprotnosti sa stavovima teorija „dve osobe” koje, na različite načine, smatraju da je transfer – možda pogrešan naziv u ovom pogledu – ili bolje rečeno, odnos je jedinstveni de novo proizvod interakcija unutar određene analitičke dijade. Varijanta ove ideje je da je transfer kokreiran i da će se stoga prividni transfer analitičara razlikovati u zavisnosti od toga ko je njegov analitički partner. Čak i upotreba izraza „transfer” može biti zbunjujuća, jer neki analitičari dve osobe mogu govoriti o transferu, ali isključuju ili minimiziraju važnost ponavljanja prošlosti. Dok je gledište psihologije dve osobe da je analitički odnos stvoren isključivo ili prvenstveno od sadašnjih elemenata, MCT stav zadržava Frojdovu ideju da će analitički odnos biti pod velikim uticajem transfera u smislu ponavljanja pacijentovih prošlih veza. Stoga se za analitičare dve osobe ništa važno ne prenosi. Bilo bi bolje govoriti o analitičkom odnosu, a ne o transferu.
543
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online