Nazad na sadržaj
VI. C. Savremena teorija konflikta Savremeni naslednici severnoameričke Ego psihologije (videti poglavlje KONFLIKT) posmatraju aktivnosti transfera, sa njegovim ponavljajućim i interaktivnim karakterom, u dijadi transfer – kontratransfer, kao manifestaciju uporne sveprisutne nesvesne fantazije, za koju se može smatrati da se sastoji od kompromisnih formacija koje mogu biti prilagođene ili neprilagođene, a u osnovi su neurotičnih simptoma kao i kreativnih dostignuća. Savremeni klinički pojmovi „skrivenih transfera” i „ciklusa transfera” (u nastavku), primeri su trenutne složenosti stavova ove škole: Abend (1993) je, proširujući stav sveprisutnosti nesvesne fantazije u njenim slojevitim manifestacijama, identifikovao suptilne idiosinkratske „skriveneˮ transfere u celokupnom iskustvu psihoanalize. „Moje kliničko iskustvo”, napisao je on, „dovelo me je do toga da postajem sve pažljiviji prema idiosinkratskim, ponekad sasvim suptilnim načinima na koje pacijenti tumače analitičku situaciju u skladu sa sopstvenim emocionalnim potrebama. To često predstavlja trajno iskustvo zadovoljenja transfera, transferne gratifikacije, što analitičaru može biti veoma teško da otkrije, a još teže pacijentu da od toga odustane. Postoje neke vrste želja u okviru transfera koje u granicama analitičke situacije nisu toliko podložne razočaranju i frustraciji kao druge, recimo želja da vas pažljivi slušalac ozbiljno shvati. Ovo predstavlja problem tehničke prirode koji zaslužuje dalje proučavanje. Verujem da je korisno tražiti takve skrivene transfere od slučaja do slučaja, pojedinačno, bez korišćenja potencijalno restriktivnih formula izvedenih iz analitičareve preferirane razvojne šeme.ˮ (Abend, 1993, str. 644). Elman i Moskovic ( Ellman and Moskovitz , 2008) povezuju ponavljajući karakter transfera sa poimanjem tretmana u smislu ciklusa transfera u odnosu na analitičko poverenje, istinski self, konflikte i objektne odnose: „... Svaki novi ciklus uključuje bar delimično obnavljanje analitičkog poverenja. Poverenje je dvosmerno, a poverenje analitičara prema pacijentu uključuje pomaganje ili stajanje po strani, dok pacijent pronalazi svoj glas i konstruiše stvarnost na svoj idiosinkratski način. Dakle, stvarnost se doživljava onako kako se stvara. Ipak, pacijentovi konflikti i istinsko ja uglavnom se posmatraju kao deo njega samog. Kako se stvara interakcija zavisi od određenog analitičkog para, ali mi verujemo da postoji istinski self koji nije konstrukcija... Svaki ciklus transfera započinje novi aspekt objektnog odnosa u kome se poverenje nadograđuje iz dva različita pravca. U početku, analitičar ulazi u svet pacijenta, i kada se pronađe i dozvoli prirodno odvajanje, svaki član para počinje da iznosi svoje viđenje odnosa. Sposobnost korišćenja onog drugog u našem umu predstavlja presudan aspekt benefita uvida u analitičkoj situaciji.ˮ (str. 825). VI. D. Interpretativni fokus: transfer nasuprot ekstratransferu Kao što je navedeno u uvodu, pokrenuto je pitanje u kojoj meri je analiza transfera jedini efikasan oblik interpretacije i njena posledica, da li bi trebalo ograničiti interpretativnu aktivnost analitičara isključivo na intervencije u vezi sa transferom. Iako danas mali broj severnoameričkih analitičara veruje da su interpretacije transfera terapeutski efikasne, većina smatra da u životu pacijenta postoji mnogo problema koji mogu privući pažnju analitičara, jer su oni afektivno
544
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online