Nazad na sadržaj
VI. F. Relacione perspektive Relacioni/interpersonalni pogled na transfer čvrsto je ukorenjen u psihologiji dveju osoba i stoga transfer smatra neraskidivim od kontratransfera. Odnosno, za relacioniste, transfer ne može biti samo „transferˮ internalizovanih obrazaca kod pacijenta u odnosu na analitičara, već je deo kliničke situacije koja je po Rakerovom mišljenju (Raker, 1988) interakcija dveju ličnosti gde „svaka ličnost ima svoje unutrašnje i spoljne zavisnosti, anksioznosti i patološke mehanizme odbrane; svako je i dete sa svojim unutrašnjim roditeljima, a svaka od ovih celovitih ličnosti – kako analizand tako i analitičar – odgovara na svaki događaj u analitičkoj situaciji (str. 132). Stiven Mičel (2000) navodi da se psihoanalitičko znanje generiše u intersubjektivnom miksu između pacijenta i analitičara, proučavanjem transakcionih obrazaca i sa unutrašnjom strukturom izvedenom iz interaktivnog, interpersonalnog polja. Kako je obrazac predmet analitičkog proučavanja, transfer ne postoji bez učešća njegovog objekta (kontratransfera). Za relacione analitičare, transfer se zasniva na socijalnom konstruktivističkom modelu. Irvin Z. Hofman (1983) ističe da transfer nije iskrivljavanje stvarnosti, već selektivna pažnja na određene aspekte učešća analitičara, kako svesne tako i nesvesne. Jedna od glavnih implikacija ovog stanovišta je da analitičar neizbežno utiče na prirodu transfera pacijenta. Kao što primećuje Ogden (1994), pacijent će imati drugačiju analizu u zavisnosti od osobenosti svog analitičara, kako na svesnom tako i na i nesvesnom nivou, jer oni zajedno stvaraju „analitičku trećinuˮ. Salivanova „Interpersonalna teorija psihijatrijeˮ ( Interpersonal Theory of Psychiatry, 1953) navodi da osobu možemo znati samo u kontekstu socijalne interakcije koja čini stalno promenljivo „interpersonalno poljeˮ. S obzirom na to da on smatra da je „sistem selfaˮ stvoren tako da smanji anksioznost koja se javlja zbog obaveze da dođe do interakcije sa značajnim „drugimˮ, pacijentov „transferˮ na svog analitičara verovatno može biti oblik prilagođavanja, dizajniran da smanji opasnost u interakciji, možda štiteći analitičara. Irvin Hofman kritikuje klasično stanovište u pogledu transfera, ukazujući na nemogućnost analitičara da ne utiče na reakciju pacijenta na njega. Kako neki savremeni relacioni analitičari, posebno Bromberg (1998, 2006, 2011) i D. B. Stern (2011), vide sopstvo ( self ) kao skup stanja selfa, (tj. internalizovanih objektnih odnosa) koji mogu ili ne moraju biti svesni jedni drugih, oni posmatraju transfer kao određeno stanje sopstva pacijenta u interakciji sa stanjem selfa analitičara. Bromberg (1998, str. 13) piše: „Prilagođavajući se promenama u sopstvenom stanju selfa, kao i onom kod pacijenta, i koristeći ovu svest u odnosu, analitičar unapređuje sposobnost pacijenta da čuje, u jednom interpersonalnom kontekstu, odjek svojih drugih selfova, koji iznose alternativne stvarnosti koje su ranije bile inkompatibilne.ˮ VI. G. Perspektive self psihologije: Kohut i savremenici Razmatranje transfera u okviru self psihologije razlikuje se od ostalih teorijskih gledišta utoliko što se zasniva na razvojnoj liniji narcisizma, odvojenoj od linije objektnih odnosa. Takođe, uzima u obzir proširenu teoriju uma (Šeldrejk – Sheldrake , 2012), pa se stoga „drugiˮ, odnosno
546
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online