Nazad na sadržaj
VII. Aa. Hajnrih Raker Rodom iz Poljske, H. Raker je zbog nacističkih progona bio primoran da emigrira u Buenos Ajres 1939. godine. Svoju obuku na polju analize započeo je kod Anhela Garme i postao je veoma uticajan u razvoju psihoanalitičke misli i prakse u Latinskoj Americi (Garma, 1931). Raker se tokom analize fokusirao na ono što se događa analitičaru u vezi sa analizandom. Stoga je paralelno sa dinamikom transfera razvio ono što je nazvao dinamikom kontratransfera, čije razmatranje omogućava analitičaru potpunije razumevanje transfera. On uzima u obzir ne samo ponavljajuće aspekte, već i sve novo u razmeni između analitičara i analizanda. Raker je razvio određene koncepte u vreme kada se, prema njegovom mišljenju, nije poklanjala dovoljna pažnja transfernom otporu i tumačenju snova. Postojala je tendencija tumačenja konflikta, ali činilo se da se ignorišu duboke motivacije, poput ispunjenja želja u snovima, koje su u stvari njihova suština. Te tehničke razlike pripisao je oscilacijama u samoj frojdijanskoj misli. U Estudios sobre tecnica psicoanalitica („Studije o psihoanalitičkoj tehniciˮ), Raker (1958) primećuje da je Frojd želeo da poštedi pacijente od intenziteta i nasilja ponavljanja, pa se stoga činilo da ponekad želi da ograniči svoju tendenciju da transfernoj neurozi da centralnu ulogu u tretmanu. Rakerov doprinos transferu uglavnom je bio da naglasi određene nesvesne procese koji se dešavaju analitičaru, a koji ga inhibiraju i sprečavaju da ponudi odgovarajuće interpretacije tokom tretmana: nazvao ih je kontraotporima zadatku interpretacije. Kontratransfer je stvarni odgovor na transfer. Kao posledica toga, primenio je frojdijansku metodologiju pretvaranja onoga što je postalo prepreka (tj. kontratransfera) u instrument koji proširuje razumevanje „osvešćivanja nesvesnogˮ (videti poglavlje KONTRATRANSFER). Rakerove sugestije mogu se razlikovati od onoga što se u to vreme nazivalo „klasičnom psihoanalizomˮ, koja je isticala pojmove „analitičar kao ogledaloˮ i „analitičar kao hirurgˮ, kako bi se postigla idealna asepsa – jer se pridržavao aktivnije tehnike suočavanja sa kliničkom slikom analizanda, a to je nešto što se može pripisati uticaju Melanije Klajn i, posebno, Pole Hajman. Preuzeo je aktivan aspekt frojdijanskih tvrdnji, tako što je postao svestan procesa identifikacije sa pacijentom koji podrazumevaju empatiju i temeljnu pažnju na asocijacije pacijenta. Težio je i mikroskopskom i makroskopskom pristupu pacijentovoj aktivnosti, u Siedehitze (intenzivnoj toploti) transfera. Prema Rakeru, takva toplota se postiže samo ako analitičar uloži dovoljno toplote (dovoljno pozitivnog kontratransfera dok obavlja svoj zadatak) u analitičku situaciju. Izvesna asepsa, primetio je, ne bi trebalo da nas spreči da pokažemo interesovanje i naklonost prema analizandima, jer samo eros može stvoriti eros. Određeni mehanizmi odbrane analitičara, u odnosu na aspekte njegovog sopstvenog nesvesnog, ometaju njegov zadatak kada se bavi nesvesnim analizanda. Ovi mehanizmi odbrane
548
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online