Nazad na sadržaj
Anksioznost u kontratransferu uvek predstavlja putokaz analitičaru i može se ispoljiti u rasponu koji može preći od stanja napetosti do erupcije anksioznosti bilo paranoidnog ili depresivnog sadržaja. Anksioznost koju u analitičaru izaziva neslaganje analizanda i frustracija kao posledica toga mogu u njegovom umu napredovati prema njegovom vlastitom mazohizmu ili drugoj vrsti otpora, poput intenzivnih seksualnih osećanja, indukovanih, pak, nesvesnim materijalom analizanda. Iako Raker insistira na činjenici da kontratransfer ne treba priznati, ipak priznaje da bi se mogao uključiti u interpretaciju. Na primer, privremenim odigravanjem uloge koju nameće analizand, samo da bi se kasnije analiziralo šta se dogodilo. Analitičar mora izbegavati acting out , ali u određenim slučajevima, kod pacijenata koji koriste osnovno pravilo (koje favorizuje upotrebu reči) kao otpor za paralizovanje uticaja interpretacije, acting out analitičara funkcioniše kao interpretacija. Međutim, Raker upozorava da bi ovu tehniku trebalo da koriste samo iskusni analitičari. Iznad svega, naglašava važnost interpretacije, fokusirajući se na kontratransfernu neurozu, čija je srž Edipov kompleks (u pozitivnim i negativnim aspektima). Ističe da je analitičar objekat impulsa koji bi mogli iskriviti njegovu percepciju, ali kada se tome doda njegova neurotična reakcija, sposobnost interpretacije postaje otežana. Pored toga, neurotični kontratransfer zauzvrat ima uticaj na transfer analizanda. Iz Edipovog kompleksa, koji se uključuje u kontratransfer, analitičar prenosi svoje očinske objekte na analizanda i teži da ponovi negativne, kao i pozitivne aspekte. Na primer, moglo bi se pojaviti rivalstvo sa supružnikom analizanda, ljubomora i fantazije o posedovanju. Raker u prvi plan ističe ove koncepte, uzimajući u obzir obučenost analitičara. Svoje ideje zasniva na Frojdovoj tvrdnji (1937) izrada „Završena i nezavršena analizaˮ: „Sama (analiza analitičara) ne bi bila dovoljna za njegove instrukcije; ali računamo na stimuluse koje je primio u sopstvenoj analizi, koji ne prestaju kad se analiza završi, i na procese preoblikovanja Ega koji se spontano nastavlja u analiziranom subjektu, koristeći sva sledeća iskustva u ovom novostečenom smislu. To se u stvari događa, i u meri u kojoj se to dešava čini analiziranog subjekta kvalifikovanim da bude i sam analitičar (Frojd, 1937, str. 248–249; zagrade za pojašnjenje odnose se na ovu publikaciju). Takođe ističe da nemogućnost „puštanjaˮ pacijenta, kao i nespremnost da ga izleči, ili seksualna zavist koja bi mogla nagnati analitičara na acting out , predstavljaju opasnosti koje onemogućavaju evoluciju analizanda. Naglašava da će analitičar samo poznavanjem svoje „lične jednačineˮ uspeti da smanji opasnost od izazivanja ili „kalemljenjaˮ (kako kaže) sopstvene neuroze kod pacijenta. Mit o analitičkoj situaciji je analitičar bez anksioznosti i besa koji, prema Rakeru, odgovara idealima tipičnim za opsesivnu neurozu koji bi mogli dovesti do mentalne blokade i potiskivanja.
550
Made with FlippingBook - professional solution for displaying marketing and sales documents online