Elevate September 2016 | Air Serbia

K ao ljubitelja avanturi- stičkih putovanja i za- ljubljenika u ekstre- mne sportove, oduvek me je zanimao posled- nji osvojeni kanjon u Evropi – Nevidio ili kako ga zovu lokal- ci – Neviđbog. S pravom nosi taj naziv jer reka Komarnica ulazi u čudnovato izvajan ulaz kanjona gde postaje ljudskom i božjem oku nevidljiva. Naša grupa od 20 članova stigla je do nulte, polazne tač- ke. U grupi je 14 muškaraca i šest odvažnih žena. Naizgled smo svi hrabri, a u glavi mi ko- laju najstrašnije misli. Bitno je da je fasada mirna, dok kolena klecaju. Obukli smo zaštitna ro- nilačka odela, stavili kacige i dobili stroga uputstva o pravi- lima ponašanja. Uzbuđenje je pveliko, ali želja za preživljava- njem još je veća. U redu, spre- mni smo!

As a lover of adventure tra- vel and an extreme sports ent- husiast, I have always been in- terested in the last canyon to be conquered in Europe: Nevidio (Unseen) or, as the locals call it, Neviđbog (Unseen by God). It rightfully bears this name be- cause the River Komarnica en- ters the strangely sculpted en- trance to the canyon where it becomes invisible to humans and God’s eye. Our group of 20 members has reached point zero. In the group there are 14 men and six daring women. We look brave, but my head is filled with the scariest thoughts. It is impor- tant that on the outside you re- main calm, even if your knees tremble. We are dressed in pro- tective diving suits, have don- ned helmets and received strict guidelines on the rules of con- duct. The excitement is great, but the desire to survive is even greater. Okay, we’re ready! LIKE IN TOLKIEN’S TALES We enter the canyon as icy water finds its way under the ne- oprene suits and increases the tension. At the beginning is an idyllic picture of ancient Dur- mitor and rays of summer sun that penetrate through the fo- liage high above us. Swarms of butterflies dance over the cold river, as though in the best sce-

Terazije Theatre star Sloba Stefanović conquered the River Komarnica, which is lost in the bowels of Durmitor and becomes invisible to the human eye. This is his story... Sloba Stefanović, prvak Pozorišta na Terazijama, pobedio je reku Komarnicu koja se gubi u utrobi Durmitora i postaje ljudskom oku nevidljiva. Ovo je njegova priča…

KAO KOD TOLKINA Ulazimo u kanjon dok

ledena voda nalazi put ispod neoprenskog odela i povećava tenziju. Na početku idilična slika starine Durmitora i zraci letnjeg sunca koji se probijaju kroz rastinje visoko iznad nas. Rojevi leptira se igraju nad hladnom rekom, kao u najboljim scenama iz Tolkinovih knjiga fantazije. Sve odiše mirom i spokojem

Tekst / Words: Slobodan Stefanović Fotografije / Photography: www.explorer.co.me

nes from JRR Tolkien’s fantasy books. Everything exudes peace and tranquillity, while a little further you hear the rumble and roar of waterfalls. And that’s where the real ad- venture starts; an adventure 3,500 metres long, with the highest water temperatures of around seven degrees. Once you start, there is no turning back. I am told by Kićo, one of our guides, that the canyon was recently traversed by a climber, a 72-year-old Italian lady. I act brave, if an elder- ly lady could do it, I can jump from the worst rocks, 11 me- tres high above the water, which I was afraid of all the sur- vivors of the canyon. WHAT DID I NEED ALL OF THIS FOR? I touch the ground, stepping carefully with the highest concentration, while the obstacles mount up. The first jump from a height of six metres, but at a precisely specified pla- ce, a little to the right, because to the left is a large rock and if you get it wrong the mountain rescue service will come for you if you don’t die. 3, 2, 1 - jump! Ok, I made it, nothing broken, let’s continue. We swim next to the rock, where we find a hole with a diameter of half a metre and a depth of

dok malo dalje ne začujete tutnjanje i brujanje vodopada. I tu počinje prava avantura. Avantura duga 3.500 metara sa najvišom temperaturom vode oko sedam stepeni. Kada jednom krenete, vraćanja nema. Priča mi Kićo, jedan od naših vodiča, nedavno je kroz kanjon proveo neku alpinistkinju, Italijanku od 72 godine. Hrabrim se, ako je mogla vremešna gospođa, ima da skačem i sa one najgore stene 11 metara visoko iznad vode, kojom su me Opipavam tlo, oprezno gazim uz najveću koncentra- ciju, a prepreke se nižu. Prvi skok sa visine od šest meta- ra, ali na tačno naznačeno mesto, malo udesno, jer levo je stenčuga i ako omašite, ne gine vam gorska služba i spa- savanje. 3, 2, 1 – skok! Okej, potrefio, ništa slomljeno, ajd’ dalje. Plivamo do sledeće stene, gde nailazimo na rupu prečnika pola metra dubine oko tri metra. Noge idu prve, ako mi ramena prođu, glava nije problem. Visim u vazdu- hu, dole ne vidim ništa, blago zaglavljen obuzdavam pa- niku i tražim najbolji oslonac uz pomoć vodiča. Uspevam. plašili svi koji su preživeli kanjon. ŠTA MI JE SVE OVO TREBALO?

| 57

Made with FlippingBook interactive PDF creator