On je, naširoko poznato, bio tihi stilski guru Ričarda Gira u „Američkom žigolu“ – svaki blejzer bez postave i svi- lena kravata pretvarali su se u svojevr- sno filmsko zavođenje. Oblačio je Mi- šel Fajfer, Džodi Foster i Sofiju Loren; slao Kejt Blančet niz crvene tepihe po- put mermerne statue koja oživljava. Od Holivuda je načinio svoj atelje i, zauz- vrat, Holivud ga je kanonizovao. Armani je ponovo iscrtao mapu između Milana i Los Anđelesa pretvorivši je u direktan, svetlucavi koridor. A ipak njegova snaga poticala je iz nečeg gotovo monaškog. Armani je vi- še voleo „greige“ nego šljokice, struk- turu pre spektakla. Njegovo sedište u Milanu bilo je strogo poput manasti- ra; njegova uniforma – ista tamnopla- va majica i pantalone – nošena kao za- vet. Ako je Versaće bio Dionis, Armani je bio Apolon. Trebalo je da bude doktor, ali je odu- stao na drugoj godini studija, kada je shvatio da baš nikada neće uspeti da po- bedi svoju averziju prema krvi. U fa- kultetskim godinama počeo je da se ba- vi fotografijom i tako dobija prvi posao, 1957. godine u robnoj kući „La Rinas- cente“ u Milanu, gde postaje jedan od ljudi zaduženih za uređenje izloga. Ubr- zo napreduje i postaje ključna figura jed- nog od prvih tamošnjih koncept butika. Taj ga posao vodi na službena putovanja u Englesku, gde upoznaje nove, smele modne ideje, kilometrima daleko od ta- dašnje italijanske mode. Počinje za svo- ju prodavnicu da kupuje robu s Dalekog istoka, i tu se rađa njegova fascinacija Orijentom, ali i japanskom i kineskom umetnošću i stilovima života, kojima je do kraja ostao veran. Armanijeva karijera ubrzano se ra- zvija, ali njegovi snovi su mnogo veći, jer tada već radi na skicama svojih pr- vih modela. I u tim ga prvim kreacijama vodi misao da mora da stvori odeću ka- kvu nigde nije mogao da kupi. Ipak, naj- važniji događaj tog dela njegovog živo- ta je poznanstvo s modnim dizajnerom Ninom Ćerutijem, koji mu 1961. godine nudi posao asistenta i mogućnost da sa- mostalno radi na delovima njegovih no- vih kolekcija. Tako su prvi Armanijevi modeli stigli na tržište pod Ćerutijevom linijom „Hitman“. Armanija su mnogi za života perci- pirali kao „sabranog, uzdržanog, pa čak
Armani je uvek insistirao na tome da je razlika između stila i mode u kvalitetu i uporno tvrdio da biti elegantan ne znači biti upečatljiv, nego ostati u sećanju Armani always insisted that quality marks the difference between style and fashion, while he persistently maintained that being elegant doesn’t mean being striking, but rather memorable
i hladnog čoveka“, ali on pozajmljuje de- finiciju Kandinskog: „Ja sam kao koc- ka leda sa plamenom koji gori iznutra“. U svojim poznim godinama, dok je in- dustrija jurila ka haosu gonjenom hiper- produkcijom, Armani je ostao stabilno uporište, podsećanje na vrednosti jed- nog drugog doba: diskreciju, zanat, spor plamen želje. Nikada ga nije zanimala viralnost. Njegov rad je bio o trajnosti, o tihom razgovoru kroz decenije. Primamljivo je njegove kreacije na- zvati vanvremenskim, ali one su zaista bile izvan vremena. Armanijevo odelo iz 1985. izgleda jednako savremeno danas kao i na Giru pred onim hotelskim ogle- dalom. Njegov dar bio je da moda deluje manje kao trend, a više kao nasledstvo – nešto što nosite sa sobom, tiho, zauvek. Sada, s njegovim odlaskom, ostali smo sa tišinom koju je i sam voleo. Ali to ni- je prazna tišina. To je tišina savršeno krojenog odela, mirnoća zvezde pre ne- go što blesnu blicevi, pauza pre nego što žena uđe u prostoriju i promeni je. I tako poslednji imperator silazi sa scene. Ali svet koji je oblikovao – svet mekih sakoa, tihe snage i elegancije no- šene kao druga koža – ostaje.
Tekst / Words: Ivan Radojčić Fotografije / Photography: Profimedia.rs
Fashion » Moda | 67
Made with FlippingBook interactive PDF creator