– Samo sam pomislila: „To je to. Ovo je tebi već poznato. Bila si već u finalu Olimpijskih igara“. Trudi- la sam se da to iskustvo iz Londona iskoristim u svo- ju korist. Na neki način sam u tom pritisku uživala. Znala sam šta me čeka i kada se vratim u selo i kada dođem kući. Postigli smo fenomenalan uspeh i učinila sam to da je finale za mene bila još i najlakša borba. Dosta neprospavanih noći je imala Milica u pri- premi za svoje treće Olimpijske igre. – Treme uvek ima i noćima ne spavam pred ta- kmičenje, pogotovo pred najvažnija takmičenja. Igre su jednom u četiri godine i stvarno nisam mogla da dozvolim sebi da zbog nabijenog pritiska propustim ovakvu priliku. Najveću tremu sam uvek imala pred prvu borbu. Taj trenutak kada se ja zagrevam i dok se spreman da izađem prvi put na borilište uvek je najteži. Od Rija Milica zamišlja samo jednu sliku – kako na postolju peva himnu, a oko vrata ima zlatno odličje. – Vizualizacija je veoma bitan deo našeg posla. Na većini takmičenja zamišljam šta treba da radim, kako treba sve da izgleda. Imam sliku u glavi kako bih vo- lela sve da izgleda, kako da odradim borbu, kako da završim dan. Svaku borbu sam prošla u glavi toliko puta, pa sam se trudila da ne radim više ništa na to- me, već samo da imam svoju rutinu po kojoj živim. Bila sam sigurna u svaki udarac koji treba da se izvede i svaki deo da se ispuni, to je sastavni deo pripreme. Bilo je teško u Tokiju, ali bilo je dosta uspona i pa- dova tokom Miličine karijere. Lako je nama da vidi- mo samo dobre stvari na kraju, ali samo Mandićeva i njen tim znaju kroz šta su sve prošli da bi dva puta zajedno stigli do olimpijskog zlata. – Mislim da niko nikada ne bi rekao da olimpij- sko zlato može da se ponovi posle devet godina, ali jedna od težih godina, mogu slobodno da kažem, bi- la je prošla zbog odlaganja Igara. To mi je teško palo u početku, malo mi je trebalo vremena da naučim da se nosim sa tim i da prihvatim šta se sve dešava. Da sačekam još godinu dana. Ali tome me je sport i nau- čio, da prihvatam takve situacije i da nastavim dalje. Posle svega što je prošla, Milica je želela da kaže: – Posvećujem medalju ljudima koji me vole i koji nas prate. Koliko god da sam srećna zbog uspeha, mi- slim da je najlepše vratiti se kući. Posvećujem je svima koji su bili uz nas i kada nije bilo toliko dobro i koji su tu sada kada je najlepše.. Hvala svima! Hvala tebi, Milice…
We almost hit the sky with delight when we heard “God of Justice” playing at the Tokyo Olympics, and we weren’t left feeling indifferent when we witnessed the tears of a great champion, who concluded her career in the best possible way. Mandić cried a river of tears and finally felt relief after everything she’s done. What an end to a glittering career! With two Olympic gold med- als, she proved twice that she’s the best in the world. This girl deserved an applause that could be heard from Belgrade to Tokyo. “First and foremost, I feel pride. But that’s not just the pride that I feel for everything that I’ve done, but rather also for what both Gale and Tijana have done, and for what our families have done. We’ve all worked towards the same goal over the preceding years. And it wasn’t only us athletes who endured pressure, and we weren’t alone in sacrificing everything to succeed, but everyone around us did so too.” The road from London 2012, via Rio 2016 to To- kyo 2021 and a new Olympic gold was difficult and filled with sacrifices. “Everything that happens to us, both good and bad, strengthens and motivates us to be better. We have the GOLD MEDALS FOR SERBIA They were the reason we sang God of Justice in Tokyo Milica Mandić will remember 27 th July 2021. Forever. And the whole of Serbia will also remember that date. The sense of pride that she awakened in all of us is something that we’ll remember forever
Mandić
Tekst/Words: Jelena Medić Fotografije/Photography: A. Dimitrijević
Olympic Games » Olimpijske igre | 101
Made with FlippingBook interactive PDF creator