/
dije glume. A na toj katedri su mi rekli da sam, iako sam odličan student sa predispozicijom da postanem asistent, rođen za nešto drugo. Nikad se nisam pokajao što sam se opredelio za glu- mu. Ja sam monah glume. Bog mi je dao talenat da služim narodu glume- ći, a ne da se kačim na naslovne stra- ne i pravim važan.
REŽIRAO SAM DRAMSKU PAUZU NA PRIJEMNOM
Polagao sam prijemni ispit za glu- mu poslednji od oko 400 kandidata. Ta- da to nije bila zafrkancija kao sada, kad se i parama plaća preko veze upis. Na stepenicama u hodniku fakulteta sam sedeo kad me je sekretar Koča prozvao među kandidatima za uži izbor. Reži- rao sam taj trenutak jer sam ćutao kad sam čuo svoje ime. Tek kad sam u se- bi izbrojao do deset, javio sam im se da sam tu. Namerno tek tada, da bih skrenuo pažnju na sebe. Sada na raznim scenama izvodim monodramu Reče mi jedan čoek , koju je napisao akademik Matija Bećković. Povremeno imam scenski nastup i sa monologom iz Luče mikrokozma , po- eme Petra Drugog Petrovića Njegoša. Od februara glumim Ahmeda u koma- du Hasanaginica u beogradskom Na- rodnom pozorištu, glumio ga je ranije bard Predrag Ejdus. NISAM HTEO DA PRODAJEM TRULI PARADAJZ Nije bila moja želja da odem iz stal- nog angažmana u pozorištima. Ali ni- sam hteo da prodajem truli paradajz. Bilo bi to kao da odem na predstavu sa devojkom koju najviše volim da bih tamo raskinuo s njom. Prvi sam od glumaca ansambla Ateljea 212 prekinuo na sceni pred- stavu Muške stvari, jer nije bilo vode za scenu kad se tuširam. Nisam prosti- tutka da se skidam go! A vode nigde nije bilo nekoliko puta na sceni. Prag tolerancije mi je možda mali, ali je vi- sok. Nisam se pokajao. Što sam sta- riji, sve mi je više stalo do pozorišta. Ljudi koji svoju profesiju ne tretira- ju domaćinski, nego je koriste za tez- ge, izdajice su sopstvenog profesio- nalnog bića. Pikaso je bio sredozemni seljak, to je i rekao o sebi. Ali bio je slikar- ski genije bez obzira na to što je kri- tikovan zbog čestih ljubavnih avan- tura. Kakve veze njegov karakter ima s njegovim velikim talentom?! Tako i ja
P eople who believe that they know Peter Božović say that he has a whimsical temperament and is a tough interlocutor for interviews. It is not easy to carry so much emotions and to be able, when required, to act them out as if you’re not acting. In his roles and public appearances he doesn’t improvise and does not pander to the people, rather he brings to life every word and gesture. And he doesn’t know, or doesn’t want to know, if he succeeds in leaving no- body feeling indi erent. He is a believer - a pilgrim and monk of acting. Here he talks for Elevate about his life, about which a lm could be made...
imam principe, a oni imaju cenu. Nje- goš kaže: „Teška je voćka, ali je plod sladak.“ Glat sam odbio angažman u popularnom filmu s odličnim glumci- ma, jer sam tada igrao Aljošu u seriji Braća Karamazovi , pustio sam i kosu zbog tog lika. Neki su me kritikovali zbog te odluke, nisu je razumeli. Slu- šao sam intuiciju. Bata Živojinović me je nagovarao da igram u filmu Valter brani Sarajevo , da će ubediti reditelja, ja mu to nisam dao. Nisam uzimao ulo- ge koje su želeli drugi glumci. Žalim zbog odlaska nekih ljudi. Za role uvek ima mesta, ne žalim ni za jed- nomkojunisamtumačio.Ulogemena- laze. Biram da glumim ono što me is- punjava, da ne kažem ono što me čini srećnim. Koja sreća, šta je to?! „Čovje- ku je sudba nepoznata, prava sreća za kojom vječno trči. O njoj ne zna mje- re ni granice. Što se više k vrhu slave penje, to je više sreći neprijatelj. Naša zemlja mati miliona, sina jednog ne mož’ vjenčat srećom“. Sreća postoji samo u reklamama. U proizvodima za borbu protiv goru- šice, za vitku liniju ili protiv otežane probave.
Moja Sneža je jedini razlog zašto još verujem u žene. Kad mi se ona nasmeši, kao da vidim osmeh celog sveta. Sneža je možda i jedini motiv zašto sam živ My Sneža is women. When she smiles at me, it’s as though I’m seeing the smile of the the only reason I still believe in whole world. Sneža is perhaps my only motive to be alive
THE FIRST TEARS SHED FOR A ROLE...
In Kolašin, where I grew up, there were two libraries, and I read a lot of books there. When I got to Dostoyevsky’s books, at the age of 13, I couldn’t read them; they were too strong for me. I read his works later, in Bel- grade. It was in the theatre in Kolašin that I rst acted in the play Heart of Stone, and that role shook me a lot while I was preparing.The teachers who were preparing me for that role were concerned about what was wrong with me, and I would lie to them that something was in my eye and that’s why I was crying. WE HAD EVERYTHING, ONLY TO LOSE EVERYTHING I was born in the family house in Ze- mun, in 1946. We had everything, and then we lost it all in World War II. My father was imprisoned in a German labour camp, then incarcerated twice on Goli Otok [Naked Is- land, Yugoslav prison for political dissidents] during the time of Stalin. Me and my younger
Bata Živojinović me je nagovarao da igram u filmu „Valter brani Sarajevo“, ali nisam hteo uloge koje su želeli drugi glumci I was urged by Bata Živojinović to act in the lm Walter Defends Sarajevo, but I didn’t want to take roles that other actors desired
102 |
Made with FlippingBook interactive PDF creator