Intervju: Vladimir Veličković / Interview: Vladimir Veličković
Osluškujem, pratim šta se dešava na ovoj našoj uznemirenoj planeti. Ne mogu, kao slikar, da ne reagujem crtežom ili slikom I listen and follow what is happening on this troubled planet of ours. I cannot, as a painter, fail to react with drawings or paintings
gavranima, pustoši i razaranjima još su aktuelni. Kako birate teme? – Teme su mi sve čega smo bi- li ili jesmo svedoci svakodnevno. Ja osluškujem, pratim šta se dešava na ovoj našoj, veoma uznemirenoj plane- ti. Preplavljeni smo svim mogućim informacijama. Ne mogu, kao slikar, da sva ta dešavanja ne prokomenta- rišem na svoj način, da reagujem cr- težom, slikom… To je moja moralna dužnost i obaveza. Slikate i crtate nekoliko dela istovremeno. Oduvek tako? – Oduvek. Jedno služi drugom, uzajamno se hrane. Crtež i slika su nerazdvojni, barem kod mene. Crtež služi slici, bez crteža nije moguće ne- što valjano stvoriti. To važi za sve dis- cipline, podjednako. Da li ste uništili neke svoje radove? – Greške su neminovne, treba ih eliminisati. Loši crteži, loše slike su naj- gori neprijatelji. Dešava se da ne ide kako želite. Onda se izriče kazna: ce- pa se, seče… i baca. Tako je bolje i si- gurnije, za budućnost. Na vašim delima ima brutalno- sti, pesimizma. Kao da je sva- ki rad bol… – Gledam oko sebe, pokušavam da shvatim zašto je svet ovakav, a ne drugačiji. Uvek me je više privlačila ljudska drama. Od mojih umetničkih početaka, tokom svih ovih godina, ni- šta se nije bitno promenilo i daje mi pravo da o svemu tome progovorim. Mrtva priroda nije moja tema. Tvrdnja da je moj rad pesimističan, čak morbi-
dan, pogrešno je tumačenje. Emocije su neophodne, dijalog je neophodan. Ako ga nema, a dešava se, indiferen- tnost pred jednim delom ravna je po- razu onog koji ga je stvorio. U opusu ve inom imate muški akt. Ženski je nekad bio prisu- tan. Zbog čega ga nema više u vašim radovima? – Zbog funkcije koju u slikama i u crtežima ima moja figura, više mi od- govara muško telo. Zbog njegove ana- tomije i morfologije. A ne možemo iz- beći sebe, hteli ne hteli. Sve što radite je jedan veliki autoportret koji vreme- nom poprima različite transformacije koje odgovaraju izvesnoj evoluciji. Po- željno je da ta evolucija bude u kon- tinuitetu, ako je uopšte ima. A treba- lo bi da je ima. Koliko sati dnevno provodite u ateljeu? – Ceo dan, svaki dan. Reč je o vre- menu, a ono beži li beži... Neuhvatljivo - odvratno neuhvatljivo. Što se poseti- laca ateljea tiče, to je veliki problem. Više je onih koji žele da vas vide nego onih koje vi želite da vidite. Selekcija je surova, ali i neophodna. Opet pita- nje vremena. Treba znati da su slikari užasno sami, sami sa svojim mukama. I to samovanje je neophodno. Istina, imate odličnog sagovornika sa onim što radite… Pitanje je da li je taj i takav sagovornik dovoljan? Recimo da jeste. Optimizam izostaje sa vaših ra- dova. Da li ste ikad gubili nadu i imali dilemu da li da nastavite da se bavite umetnoš u? – To pitanje nisam nikada sebi po- stavio. Vera u sebe i ono što radite je
all these years, nothing has changed signifi- cantly and given me the right to speak about that. Still life is not my subject. The sugges- tion that my work is pessimistic, even mor- bid, is a mistaken interpretation. Emotions are essential, dialogue is essential. If that is not there, which happens, indifference to- wards a work is equivalent to defeat for the one who created it. Your oeuvre contains mainly male nudes, while it used to have fema- les. Why is this form no longer pre- sent in your works? Is the male nude synonymous with Christ? - Because of the function that my fig- ures have in paintings and drawings, the male body suits me more, due to its anat- omy and morphology. And we can’t escape ourselves, wheth- er we want to or not. Everything you do is a great self-portrait that takes on differ- ent transformations over time, which cor- responds to a certain evolution. It is desir- able for that evolution to be continuous, if it exists at all. And it should exist. As for Christ in all this? Well, perhaps... That is man, primarily. Us. How many hours a day do you spend in your studio? - All day, every day. It’s about time, and it escapes, flees... it’s elusive - revolt- ingly elusive. When it comes to visitors to the studio, this is a big problem. There are more of those who want to see you than those who you want to see. The selection is harsh, but necessary. Again it is a matter of time. It should be known that painters are terribly alone, alone with their torments. And that solitude is essential. In truth, you have a great interlocutor with what you are doing... The question is whether such and such an interlocutor is enough? Let’s say that it is. Optimism is absent from your work. Have you ever lost hope and had a dilemma about whether to continue pursuing a career in art? - I have never asked myself this ques- tion. Faith in yourself and what you do is unimaginable happiness and satisfaction.
Ceo dan, svaki dan, samujem u ateljeu All day, every day, I am alone in my studio
30 |
Made with FlippingBook interactive PDF creator