are able and know how to maintain that dynamic. The results are more than visible. Where do you see the key moves that will benefit Serbian culture? - In order to improve the situation, the budget (which is never enough) is al- ways the most important factor. Culture is an orphan of the budget, but it is only through culture, and never through pol- itics, that we can announce to ourselves and the world what and who we are. And that is something we can and must do. And those who lead Serbia must understand that. Politics and politicians pass and dis- appear never to return. All that remains is culture, which gives its stamp and creates the identity of a nation. You were decorated with the Legion of Honour medal ten years ago and have achieved repute at home and abroad. With your opus you’ve ne- ver adulated anyone. How challen- ging and difficult was it to become a “success in life”? - I’ve never made compromises. Lit- erally never, and nor did I have a need for that. As for adulation!? Dirty word. Hu- miliating. Not at any price. Everything I have done has been done with my to- tal engagement, my great (and still pres- ent) ambition, not cowering away from any kind of obstacle. I have to admit, and I’m not ashamed, that there were none. Maybe they will turn up in this little time that I have left. What do your sons do? - The older one, Vuk, is referred to in modern parlance as a “multimedia artist”, primarily a painter. He lives and works be- tween Belgrade and Paris. Marko is also an artist, a painter – he draws lines. He lives and works in New York. Your father, Dušan, wanted you to have a safe profession, which is why you studied architecture... -Perhapsmy“waytobecomingapaint- er” would have been faster if I’d studied painting, but at no instant did I regret that studying architecture slowed me down a little when it came to some basic knowhow, primarily in the “craft”. I compensated for that slowing down very quickly. I follow everything that happens in architecture and I’m fascinated with creations that are full of imagination and technical virtuos- ity, and the results are absolutely amaz- ing. I must admit that I’ve never regretted the fact I’m not an architect, but I believe I would have been a good architect, even better than good. Which colours would you use to pa- int Serbia today? - Once with a swirling magenta. But that is just a wish… at least for now.
nezamisliva sreća i zadovoljstvo. To je tako i nikako drugačije. Sumnje su neophodne jer vas teraju na sva mo- guća preispitivanja i svakodnevne su. Dobro je da je tako. Koliko se Grad svetlosti prome- nio od vremena kad ste započeli novu stranicu života u njemu? – Promenio se dosta. Bilo je više strpljenja, bilo nas je mnogo manje, bilo je više mogućeg prostora koji je trebalo osvojiti i naći svoje mesto. Vre- me nije bio takav bauk, nikada ga nije bilo napretek, ali ga je bilo, nije tako ludački izmicalo kao danas. A na socijalnom i komunikacij- skom nivou? Umetnici nekad i sad u Parizu? – Bilo je mnogo više radoznalosti. I kontakti, susreti i druženja su bili sva- kodnevni. Mladi nisu danas u baš za- vidnoj situaciji. Treba se boriti, potreb- no je mnogo energije, ambicije. Način na koji se danas komunicira doživeo je ogroman napredak. I tu je bitna ra- zlika u odnosu na vreme kad sam ja došao. Ta neophodna komunikacija može da se dogodi čak i veoma brzo, a možda i nikad. Kako ocenjujete srpsku kultur- nu scenu? – Kultura u Srbiji je u dru- gom planu. Ne posvećuje joj se pa- žnje koju zaslužuje. Kreativni ka- paciteti su ogromni i uprkos toj nebrizi, dešavaju se čuda. Primećujem ogromnu energiju, koja krasi, pre sve- ga, mladu generaciju, koja se bori ka- ko ume i zna da tu dinamiku održi. Re- zultati su više nego vidljivi. U čemu vidite ključne poteze za boljitak u srpskoj kulturi? – Da se stanje poboljša, uvek je budžet (nikad dovoljan) najvažniji. Kul- tura je budžetsko siroče, a samo preko kulture, a nikako preko politike, mo- žemo da saopštimo i nama i svetu šta
smo i ko smo. A to možemo i mora- mo. I to oni koji vode Srbiju moraju da shvate. Politika i političari prolaze i bespovratno nestaju. Jedino ostaje kultura, koja daje pečat i stvara iden- titet jednog naroda. Deset godina ste nosilac Legije časti. Priznato ste ime u domo- vini i inostranstvu. Svojim opu- som se nikad niste dodvoravali nikome. Koliko je bilo teško po- stati uspešan u životu? – Kompromise nikada nisam pra- vio. Bukvalno nikada, a nisam imao ni potrebe. A o dodvoravanju?! Ružne li reči. Ponižavajuće. Ni po koju cenu. Sve sto sam uradio, uradio sam svojim to- talnim angažovanjem, velikom (i još prisutnom) ambicijom, ne ustuknuv- ši pred bilo kojom preprekom. Moram da priznam, i nije me sramota, da ih nije ni bilo. Možda će se pojaviti za ovo malo vremena koje mi preostaje. Čime vam se bave sinovi? – Stariji Vuk je ono što se u sa- vremenom rečniku zove multimedi- jalni umetnik, pretežno slikar. Živi i radi između Beograda i Pariza. Mar- ko je umetnik, slikar, crta li crta. Živi i radi u Njujorku. Vaš otac Dušan je želeo da ima- te siguran zanat i zato ste stu- dirali arhitekturu... – Možda bi moj slikarski put bio brži da sam studirao slikarstvo, ali ni u jednom trenutku nisam zažalio što me je studiranje arhitekture malo us- porilo da dođem do nekih osnovnih saznanja. Pre svega u zanatu. Nika- da nisam zažalio što nisam arhitek- ta, ali verujem da bih bio dobar arhi- tekta, čak više nego dobar. Kojim bojama biste naslikali Sr- biju danas? – Jednom zakovitlanom, purpur- nocrvenom. Ali to je samo želja. Bar zasad.
32 |
Made with FlippingBook interactive PDF creator