ban jer nema ni igre, ali ima kretanja. Ono je pre scensko i intuitivno, a ne koreografski utvrđeno. Ovaj komad je za vas mnogo vi- še od poslovnog angažmana? Sa zadovoljstvom bih mogao da odigram predstavu i u praznoj sali. Ima tu neka duševna struna koja treperi i donosi uzbuđenje. Pamtim onog Jo- sifa koji čita ove pesme, pa još na sta- rom magnetofonu s trakama imam i njegov glas. Postoji trenutak kad se i njegov glas uključi… Veoma delikat- no odabran trenutak. Na čudan način javlja se čežnja za onim što je prošlo. Neočekivano u svest dospeva Njujork, iako dekor to ne sugeriše. Sretali smo se na mnogim mestima, ponekad smo putovali po Evropi, viđali smo se na Floridi, u Londonu, Parizu, ali ton na- ših razgovora njujorški je ton. Morton strit, izlaz na Hadson ili ispod Bruklin- skog mosta. Mesta gde bismo lutali, Čajna taun, most na Menhetnu. Kako to oživljava, ne znam. Može biti da je stvar u određenom maniru čitanja. Re- žiser je marljivo birao intonacije. Du- go smo tražili ton i tempo. Ritam go- vora veoma je važan, pošto sve vreme predstave ide sinhronizovan prevod. I titl je deo dekora – promiče pred oči- ma gledaoca. Eto, igrali smo na he- brejskom u Izraelu, na italijanskom u Italiji, i u Letoniji je išao prevod, kao i u Njujorku, a biće ga i u Beogradu i u Londonu. Koja vam je po redu ova pozo- rišna predstava? – Prva je bila pre četvrt veka Me- tamorfoze Franca Kafke. Potom smo uradili predstavu s Rezo Gabrijadže, pa Bunjinovo U Parizu s Dmitrijem Kri- movom. Potom je došao na red Beket, pa Čehovljev Čovek u futroli , Harmso- va Starica s Vilemom Defoom u režiji Roberta Vilsona. Potom Vaclav Njižin- ski, koga još igram. To je predstava Pi- smo čoveku . I, ovo sada, osma… Da li ste pretpostavljali da ćete imati i život dramskog glumca? – Ne, podstakao me je Roman Po- lanski. On me je naterao da poveru- jem u sebe. Da nisam njega gledao na sceni, to se ne bi desilo. Roman je igrao u predstavi Metamorfoze u režiji Stivena Berkofa, engleskog dramaturga i režisera. Nekoliko pu- ta sam išao da ga gledam. Roman i ja smo se družili i jednom sam mu uz večeru priznao: „Kako ti se posre- ćilo, kakva divna uloga. I odigrao si je neverovatno“. A on je mirno od- govorio: „Ti moraš isto da uradiš“. I dodao kako je on tu stvar igrao na
Džeromi Robins, koreograf, i Barišnjikov na probi u Rojal operi, Kovent garden, London Jerome Robbins, choreographer, and Baryshnikov rehearsing at the Royal Opera House, Covent Garden, London
francuskom, a ja ću morati to da uči- nim na engleskom. Desilo se da je s nama sedeo poznati švedski pro- ducent Lars Šmit. Poveo se razgovor koji se završio postavkom Metamor- foza na Brodveju. Naravno, ispočet- ka sam sebe video kao bledu kopiju Polanskog – jer on je glumac od ra- nog detinjstva, a ja nisam. No zami- sao mi se nekako ipak uvukla pod kožu i uloga mi se dopala. Naravno, imao sam muka i nije mi bilo lako da progovorim na sceni, mrzeo sam svoj glas i svoj akcenat, no ipak sam igrao Metamorfoze na Brodveju nekoliko meseci zaredom. A bilo je to vreme kad sam još igrao balet punom pa- rom. Ipak, očigledno, već sam ose- ćao da mi nešto nedostaje. Krenuo sam da učim, počeo sam da radim, gledao sam radove drugih gluma- ca koje sam stvarno uvažavao. Imao sam pedagoge. Veoma dobre. I da- nas radim sa njima. Koje delo Brodskog bi gledalac trebalo da poznaje pre nego što krene na vašu predstavu? – Nek pročita Sobu i po . Jedan Jo- sifov esej – o njemu, o njegovim rodi- teljima, o tome kako je odrastao. Vi- še ne treba ništa. Ovde mislim na one koji od Josifa baš ništa nisu pročita- li. Po mom mišljenju, to je neverovat- no dirljivo delo. Da li je strah Brodskog za sop- stveni život bio povezan s bole- šću ili je to bio metafizički strah? – Naravno, bilo je to njegovo bo- lesno srce, pre svega. Ta boljka bila je kao beskonačna i stalna opomena, kao podsećanje na smrt. Na primer, mi kre- nemo u šetnju. Posle svakog drugog ili trećeg kvarta Josif je morao da za- stane, da se odmori, da dođe do daha, a onda bi zapalio cigaretu.
that I would have to do it in English. It hap- pened that famous Swedish producer Lars Schmidt was sitting with us. He led a con- versation that ended with the perform- ing of The Metamorphosis on Broadway. Of course, from the start I saw myself as a pale copy of Polanski – because he has been an actor since his early childhood, and I haven’t. However, the idea somehow got under my skin and I liked the role. Of course, I felt sick and it wasn’t easy for me to speak on stage; I hated my voice and my accent, but I still played The Met-
amorphosis on Broadway for sever- al months in a row. And that was at a time when I was still performing ballet full time. But, obviously, I al- ready felt like there was something missing. I started to teach, I started working, I watched the work of other actors who I really respected. I had educators… very good ones. And today I work with them. Which of Brodsky’s works should the viewer be familiar with befo- re attending your show? Let them read In a Room and a Half. That’s one of Joseph’s essays – about him, about his parents, about how he grew up. They don’t need anything else. Here I am referring to those who’ve never read anything of Joseph’s. In my opinion, that is an in- credibly touching work. Was Brodsky’s fear for his life asso- ciated with disease or was it a me- taphysical fear? Of course, that was his bad heart, primarily. That illness was like a nev- er-ending and constant warning, as a reminder of death. For example, we
Gajim neverovatno poštovanje i divljenje prema Beogradskom festivalu igre. I ako me Aja Jung pozove, ostaviću sve i doći ću I nurture incredible respect and admiration for the Belgrade Dance Festival. And if you, Aja Jung, call me, I’ll drop everything and come
would go for a walk. After every second or third block, Joseph would have to stop, to rest, to catch his breath, and then to light a cigarette.
102 |
Made with FlippingBook interactive PDF creator