: , / : ,
On Broadway they have special oors so that the actors can slide on the stage, microphones in their hair... And we rst performed here on plain boards that left splinters in our socks and only later received linoleum. But if I'd had more comfortable working conditions, I wouldn't have tried so hard Na Brodveju imaju specijalni pod da glumci mogu da klize na sceni, mikrofone u frizurama... A mi smo ovde prvo igrali na običnim daskama, čije nam je trunje ostajalo u čarapama i tek kasnije smo dobili linoleum. Ali da sam imala bolje uslove za rad, ne bih se ovoliko trudila
Nemate dlake ne jeziku, a uspe- li ste da sačuvate popularnost i ugled? Kolika je cena toga? – Ne postoji osporavanija domaća glumica od mene. Prve kritike moje glume su me surovo sekle, a profesor Predrag Bajčetić ih je prokomentari- sao: „Pas laje, a vetar nosi.“ Ospora- vali su me i kao ženu i kao čoveka i to mi je najteže padalo. U pozorištu sam odbila da budem članica komu- nističke partije jer sam jedino žele- la da zauvek služim lepoti glume i umetnosti. Tu cenu plaćam sa zado- voljstvom i sada. Vaše ime je gotovo sinonim za fatalnu ženu. Kako ste se sa tim nosili? – Nisam fam fatal! Fatalna sam koliko plava šerpa sa belim tufnama. Ponekad sretnem nekog ljubaznog vremešnog gospodina koji mi otkri- je da je sedamdesetih ili osamdese- tih bio zaljubljen u mene, a u braku je. Znam, dakle, da to nije istina, jer se opredelio za neku drugu ženu, a ne za mene. Mnogo sam želela da se udam, trudila sam se oko svojih ve- za i nisam uspela, Bog mi nije dao. Svi muškarci sa kojima sam imala emotivnu priču su me ostavili. Ro- dila sam sina sa 35 godina, pa ćer- ku. Srećom, dovoljno sam bila zdra- va i jaka da preuzmem ulogu majke i igram i fudbal sa decom kad je bilo potrebno. Tu nema ničega fatalnog. Imate li omiljenu glumačku scenu? – Pozorište, jer je živ organizam koji ključa i vri. Na svim drugim sce- nama ste više limitirani. Za svaku se predstavu spremam celodnevno. Sta- rovremska sam glumica. U zavisnosti od komada koji igram tog dana, od ujutru imam određen režim ishrane, misli, ponašanja, parfem, pomade... Jer Marija Kalić nije ista kao Zagor- ka, na primer. A ulogu? – Nijedna ne liči na mene, ali su sve ostavile trag. Lik Šarlote u ko- madu Jesenja sonata mi je poseb- no važan i drag. Sve što sam želela sam odigrala. Živeli ste u Americi. Da li ste imali želju da glumite u Holivudu? – Nikada to nisam htela. Ja ozbilj- no i duboko volim ovu zemlju i narod, ovakve razbarušene. Idu mi na živce svaki dan, ali moj je izbor da budem
ovde. U mom Beogradu, Herceg No- vom, Aranđelovcu, Londonu... Ne že- lim da budem drugde. Znam ko sam. Nigde drugde se nisam primila. Ovo je moj jezik, kultura. Upoznala sam se i sa radom na sceni Brodveja. Tvrdili su mi da u Americi mogu da uđem u svaki glumački ansambl. Nije me in- teresovalo. Imam Pozorište na Tera- zijama. Na Brodveju imaju specijal- ni pod da glumci mogu da klize na sceni, mikrofone u frizurama... A mi smo ovde prvo igrali na običnim da- skama, čije nam se trunje ostajalo u čarapama i tek kasnije smo dobili li- noleum. Ali da sam imala bolje uslo- ve za rad, ne bih se ovoliko trudila. Ne čitate novine, nema vas na društvenim mrežama... – Da, i tako već 30 godina. Ka- žu mi da su u medijima neke rijali- ti zvezde, ne znam šta je to?! Idem u pozorište, to volim. Bliski srodni- ci mi kažu da ako se zarati, ja neću imati pojma, a na to im ignorantski kažem da me baš briga. Možda je to sebično, ali imam pravo da ne uče- stvujem. Sebe sam uzela u zaštitu od svega. Bogu se molim, u njega veru- jem i sa njim živim. Nadate li se ljubavi? – Moje srce je puno ljubavi. Sa- svim sigurno se ni po koju cenu ni- kad više neću emotivno vezati jer u takvom odnosu nema ničega za me- ne zanimljivog. Zaljubljena sam u sve dobro u meni, u svoju decu, rodite- lje, prijatelje, prirodu. Kad analizirate sebe danas, put kojim ste prošli, šta pomislite? – Odrasla Tanja Bošković nije izneverila devojčicu i devojku Ta- nju. Zadovoljna sam u šta sam se pretvorila. Dobila sam mnogo više ljubavi u svakom smislu nego sam je zaslužila. Živim drugu mladost, a planiram da živim najmanje 200 go- dina. Verujem da sam u nekom živo- tu rođena u drugoj polovini 19. veka u Rusiji. Živela sam polovinu 20. ve- ka, sada smo u 21. veku. Vreme za- pravo ne postoji. Ne osećam svoje godine. Neprijatnosti zaboravljam odmah. Odgovorni smo za svoje iz- bore. Biram samo najfantastičnije bi- sere i dragulje u svemu svakog da- na. Teško mi padaju odlasci dragih ljudi, kao da odleti deo neba iznad moje glave. Jednog dana u večno- sti ćemo svi biti zajedno.
T anja Bošković rst stood on the stage as a professional actor 45 years ago. She has been assigned remarkable roles in Yugoslav cin- ematography, on domestic theatre stages and in TV formats. Her most important role, however, is that of a mother, while her most beloved professional eld is represented by the boards of the theatre stage, while in her soul she’s at home only in Serbia. She’s been formally retired for seven years and still works at full steam. She doesn’t meas- ure life by time, but by every day joys. And she plans to continue like that until her 200 th year... at least. You amass a full 45 years of profes- sional acting experience in 2019. How did everything start? - It was on the date of the Epiphany 45 years ago that I graduated by performing in the premiere of my rst theatre role as Liza in the National Theatre in Belgrade. Based
50 |
Made with FlippingBook interactive PDF creator