M ožda nijedna sti kao flamenko. Iako ga mnogi danas doživljavaju kao spektakularan špan- ski ples, flamenko u svojoj suštini nije nastao na pozornici pod reflektorima. Nastao je u mraku, u siromaštvu, u iz- gnanstvu i unutar zatvorenih porodič- nih krugova Andaluzije. Da bismo razumeli kada i gde je flamenko rođen, moramo se vratiti u 15. i 16. vek. Kada su Katolički kralje- vi 1492. godine zauzeli poslednje ma- varsko uporište u Granadi, tri gru- pe ljudi našle su se na samoj margini društva: Romi (Gitanos) koji su u An- daluziju stigli početkom 15. veka pre- ko, Mavri koji su morali da se pokrste ili sakriju, i sefardski Jevreji. Ove marginalizovane zajednice pro- našle su utočište sa druge strane reke Gvadalkivir u Sevilji, u radničkoj četvrti Trijana. U tim tesnim, zajedničkim dvo- rištima zvanim korales de vesinos stvo- ren je unikatni muzički hibrid. Indijski ritmovi i plesni koraci Roma ukrstili su se sa arapskim vizantijskim napevima, sefardskim melodijama i lokalnim an- daluzijskim folklornim formama. Prvi oblik flamenka bio je pesma umetnost na svetu ne nosi u sebi tako ogoljenu istinu, tu- gu i eksploziju stra- bez ijednog instrumenta. Izvođen je uz udaranje štapom o pod, dlanom o dlan, ili uz zvuk čekića koji udara u nakovanj u romskim kovačnicama. Ta najstarija, najdublja forma zove se kante hondo, odnosno duboka pesma. Gitara i ples došli su tek kasnije, kada se ova umet- nost polako otvarala prema svetu. Flamenko nikada nije bio nau- čena koreografija, već dijalog u real- nom vremenu između tri aktera. Pe- vač (cantaor) jeste vođa i duša scene jer on diktira ritam i emociju. Plesač (bailaor) jeste telo koje pretvara ton u pokret kroz brz rad nogu i peta o dr- veni pod, kao i kroz složene, elegantne pokrete šake i prstiju zvane floreo. Gi- tarista (tocaor) daje pratnju koja dr- ži harmoniju i ritmičku strukturu. Mnogi veruju da su kastanjete ključni rekvizit flamenka, ali u autentičnom, tradicionalnom flamenku one se retko koriste. Prave umetnice koriste veliki svileni šal sa resama zvani manton de Manila ili haljinu sa dugačkim, teškim
šlepom koji plesačica kontroliše preci- znim udarcima nogu. Nemoguće je pričati o flamenku bez objašnjenja pojma duende. Kako je pisao pesnik Federiko Garsija Lorka, duende nije stil niti tehnika, već mit- sko stanje nadahnuća, trenutak kada umetnik dosegne trans i uspostavi di- rektnu vezu sa emocijom stradanja i ekstaze. Duende se ne može odglumiti, on se jednostavno dogodi ili ne dogodi. Kroz istoriju se prenosi čuve- na anegdota o tome kako su američ- Flamenko nikada nije bio naučena koreografija, već dijalog u realnom vremenu Flamenco was never a learned choreography, but a dialogue in real time
ki kritičari opisali legendarnu sevilj- sku umetnicu Lolu Flores prilikom njenog nastupa u Njujorku. Napisa- li su na španskom: „No canta, no ba- ila, pero no se la pierdan!“, odnosno da ne zna da peva i ne zna da pleše, ali da je nipošto ne treba propusti- ti. To je bila najbolja definicija čistog duendea, harizme i emocije koje pre- vazilaze formalnu tehniku. Sam naziv flamenko takođe je obavijen misteri- jom, a jedna od najprihvaćenijih teo- rija jeste da potiče od arapskog izraza felah mengu, koji u prevodu znači se- ljak bez zemlje. Danas u Sevilji postoje mesta gde se ovaj duh i dalje čuva u svom naj- čistijem obliku. Jedno od najprestiž- nijih mesta u gradu jeste „Tablao el Arenal“, gde nastupaju vrhunski pro- fesionalci u intimnoj dvorani uz veče- ru ili piće. Za one koji žele čistu umet- nost bez mikrofona i zvučnika, „Kasa de la Memorija“ nudi fantastično isku- stvo u starom dvorištu iz 15. veka, gde je fokus u potpunosti na akusti- ci. S druge strane, „La Karbonerija“, legendarni boemski bar, nudi opušte- nu atmosferu gde se pije sangrija za dugačkim drvenim stolovima. Priču o tradiciji zaokružuje bar „Los Galjos“, otvoren još 1966. godine na prelepom Trgu Santa Kruz, gde su igrale najveće legende ovog kultnog plesa.
Tekst / Words: Jelena Pantović Fotografije / Photography: Depostiphotos
Flamenco » Flamenko | 45
Made with FlippingBook interactive PDF creator