narne slike o ovom „ozloglašenom“ mestu. Moj prvi dan u Srbiji bio je prvi dan deset godina duge lju- bavne afere (verovatno jedine tako duge veze koju sam ikada imao) sa Beogradom, koji je postao jedino mesto na svetu koje mogu da nazovem domom. Pro- šao sam ga uzduž i popreko, upoznao sve njegove vrline i mane (neke me frustriraju i dan-danas) i ovaj je grad postao mesto koje poznajem najbolje i u ko- jem se osećam najprijatnije. Budući da sam sin dvoje humanitaraca koji su proveli život putujući po svetu, ali i da sam sâm krenuo njihovim stopama radeći sedam godina za Ujedinjene nacije i druge međunarodne organiza- cije, nisam stručnjak za ono što bi ljudi nazvali ose- ćajem pripadnosti nekom gradu. Upravo mi se to prvi put u životu desilo baš u Beogradu. Od sivih blokova Novog Beograda do senovitih ulica Kara- burme, ali jedan deo Beograda zavoleo sam više od svih ostalih. Donji Dorćol, u kom sam otvorio Marakuši , ja- panski restoran koji volim da zovem Japanska kafa- na . Donji Dorćol dugo je bio industrijska zona sa ne- osvetljenim ulicama i zastrašujućim tramvajskim depoima. Malo-pomalo ulice su zasvetlele od sve- tla trendi kafića, novih restorana i firmi koji su cveta- li u kraju. A sve to u blizini parka koji danas vrvi od roditelja sa decom, kućnih ljubimaca i školaraca. Ne, to nije Beverli Hils, niti će ikada biti, ali ne bih ni vo- leo da bude. Donji Dorćol je neobična kombinacija proble- matične srpske prošlosti i energične uzbudljive bu- dućnosti. Bio je polomljen i izubijan, a ipak je uspeo sve to da prevaziđe i postane simbol napretka. Me-
Donji Dorćol je proizvod teške prošlosti i neizvesne, uzbudljive budućnosti
to know Belgrade’s ins and outs, and ups and downs, some of which frustrate me no end, but in- variably it has become the place I know the best and where I feel the most comfortable. Being the son of two humanitarian workers who travelled extensively throughout the developing world, and having followed in my parents’ footsteps through seven years working at the United Nations and other international organisations, I am no ex- pert in what constitutes a lifelong “home”. Belgrade is certainly the only city
sto priča uzbudljivu priču o tome kako Srbi uspevaju da promene svoje okruže- nje i prilagode ga sebi, či- neći ga jedinstvenim. Ko- rak po korak, ponekad čak i ne shvatajući šta se deša- va, centar Beograda žuri u pravcu koji ni oni koji žive usred toga ne mogu da predvide. Nikada neće presta- ti da me iznenađuje spo- sobnost ovdašnjih ljudi da u istom trenutku kom- binuju duboki cinizam sa talentom i kreativnost sa stavom „lako ćemo“. Beo- građani ne čuvaju pare za
for which I am able to say just that. From the grey blocks of New Bel- grade to the shadowy streets of Karaburma, there is one neighbour- hood that I have come to love the most. It is the area where I opened my restaurant, Marukoshi—a home- style Japanese restau- rant that I like to call a “Japanese kafana”— Donji Dorćol. Lower Dorćol has long been as- sociated with the indus- trial port, unlit streets,
Rio je otvorio japanski restoran na Dorćolu Rio opened a Japanese restaurant in Dorćol
Lower Dorćol is the product of both Serbia’s troubled history and its energetic future
and an ominous bus and tram depot. Street by street, however, more and more lights are lit by trendy cafés, new restaurants and young businesses. All that right down the road from a park that is now bustling with parents, dog owners and school kids. It’s no Beverly Hills, and it will never be, but I don’t want it to be. Lower Dorćol is the product of both Serbia’s trou- bled history and its energetic future. It’s been broken, it’s been battered, and it still has some way to go be- fore it becomes an area one could call “thriving”, but it also tells the story of how Serbs can and do trans- form their environment and make their surroundings
crne dane, oni su spremni da bez razmišljanja, u tre- nutku, svoj poslednji dinar ili teško ušteđeni evro spi- skaju na kafu ili neki daleki san. Ako nemaju more, oni naprave plažu na reci. Ako nemaju više mesta na kopnu, oni sagrade platforme na vodi. Beograd je potpuno nekoordinisana kombinacija ideja mnoštva ljudi, i to je ono što ga čini živim, uzbudljivim, dina- mičnim i sasvim neporedivim. Ne brinem za buduć- nost ovoga grada. On će postati centar Evrope, ali u svoje vreme, na svoj način, u svom jedinstvenom srp- skom maniru. Beograd, koji imam sreću da zovem domom, tek će svetu pričati svoje najbolje priče.
84 |
Made with FlippingBook interactive PDF creator